Koliko žene cijene svoje vrijeme i znanje?

U rijetkim prilikama kad mi žene iskreno razgovaramo o novcu, najčešće govorimo o rashodima i troškovima. Razmjenjujemo savjete kako uštedjeti, kako rasporediti to što imamo, kako otplatiti dugove, kako racionalno kupovati ili kako ograničiti impulsivnu kupovinu. Zahvaljujući Kristini Ercegović i blogu Žene i Novac  koji je pokrenula prije par godina, žene o novcu govore sve glasnije i iskrenije.

Pripremajući se za moj budući poduzetnički poduhvat, u kratkoj online anketi  prošlog ljeta sam pokušala osvijetliti i drugu stranu novca, onu koja je svima puno privlačnija ali i izazovnija: prihode. Minimalistička anketa je prikupila odgovore male ali moćne grupe visoko obrazovanih žena, sa više od 10 godina profesionalnog iskustva. Sve su potvrdile da su zadovoljne svojim poslom, ali tek poneka da su joj i prihodi zadovoljavajući. Da se razumijemo – uzorak nije bio reprezentativan, pa rezultate i smatram tek ilustrativnom idejom za ozbiljniji rad i istraživanje.

Bez izuzetka, sve anketirane kažu da su spremne drugima platiti fer cijene za usluge koje koriste. O adekvatnosti cijena koje plaćaju za usluge rijetko odlučuju na osnovu svojih finansijskih ograničenja, i mnogo češće odlučuju platiti traženu cijenu – na osnovu procjene svojih želja ili potreba. “Kad mi nešto treba, ne pitam šta košta”, kaže jedna od njih.

Sa druge strane, kad trebaju naplatiti svoje usluge, često osjećaju “knedlu u grlu”. Srećom, postepeno se izdvajaju i žene koje se ne ispričavaju ako žele biti pošteno plaćene ili ako traže više od ponuđenog. “Dosta sam i čitala o tome zašto žene uvijek traže manje od muškaraca i osvjestila si to, pa sam se time vodila i tražila barem 30% više nego što sam prvo pomislila. Nikad odgovor nije bio ne.” – jedan je od rijetkih hrabrih i optimističnih odgovora.

Ženska nelagoda kod postavljanja (više) cijene svoje ponude nije rijetka ni u svijetu – pa valjda i u tome leži dio objašnjenja za razliku u zaradama između muškaraca i žena: Analiza Međunarodne organizacije rada (ILO) za 83 države pokazuje da žene prosječno zarađuju između 10 i 30 posto manje nego muškarci. Razlike su posebno velike na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi, ali su stabilne i u zemljama visokih prihoda.

Inspiraciju za ovo mini istraživanje dobila sam od snažnih žena koje sam “srela” u online svijetu i koje su mi postale svojevrsne mentorice na daljinu. Na primjer, Sigrun je svoj uspjeh bazirala na ambiciji da razvojem ženskog poduzetništva ubrza dostizanje rodne ravnopravnosti, a Eleanor Beaton svoju misiju definira kroz udvostručenje broje žena sa prihodima od preko milion dolara do 2030. Od njih dvije, ali i od drugih mojih mentorica učim kako monetizirati svoj doprinos, i kako ga kvantificirati, a da to ne bude na osnovu uloženih sati, troškova ili nelojalne cjenovne konkurencije.

Moje skromne, ali optimistične ambicije sastoje se u nadi da ću pomoći barem stotini žena iz moje okoline da utrostruče sadašnje prihode kroz strateško pozicinioranje i efektno online prisustvo. Viziju baziram na znanju, ekonomskom obrazovanju i svojih 25 godina iskustva u komunikacijama.  Govorim iz pozicije potrošača: kad mi nešto treba, spremna sam platiti traženu cijenu. Profesionalno, govorim iz ugla naručiteljice, koja se više puta uvjerila da tenderski princip najniže cijene skoro uvijek narušava kvalitet – ali to je već tema za poseban tekst.