Nisam dovoljno dobra…

Nisam dovoljno dobra mama, jer me nikad nema s djecom. Nisam dovoljno dobra predavačica pa me ne zovu na Fakultet da predajem. Nisam dovoljno dobra supruga pa me muž ne doživljava više i ne vodi me nigdje. Nisam dovoljno dobra poduzetnica, jer ne zarađujem XY 000 eura. Nisam dovoljno dobra poduzetnica pa niti ne zaslužujem zarađivati XY 000 eura. Nisam dovoljno dobra domaćica pa mi ne dolaze prijatelji. Opet nisam na vrijeme izvadila robu iz veš mašine (i nisam dovoljno dobra). Nisam dovoljno dobra kćer, jer me moji nikad ne pohvaljuju. Još uvijek nisam pospremila ono spremište, koje planiram već mjesecima. Nisam dovoljno dobra govornica kao XY pa bolje da ne izlazim u javni nastup. Nisam dovoljno imućna da kažem na roditeljskom što mislim. Još nisam napisala onu edukaciju, koju mjesecima planiram.

Nisam , nisam, nisam…

Što god u privatnom životu misliš da nisi dovoljno dobro napravila, sama sebe potkopavaš indirektno svaki put  i kad-tad će to isplivati i u poslovnom svijetu.

Iako si poduzetnica i često misliš da držiš sve konce u rukama, moguće je da  u dubini duše patiš. Iako si uvjerena da u poslu imaš samopouzdanja, dio tebe ti svako toliko šapne da ipak nisi.

Jer, još nisi upoznala svog samokritičara, još nisi saznala načine kako utišati svoj um, kako biti usklađena sama sa sobom i osjećati se potrpuno slobodno i autentično, a ne kao da si rastrgana iznutra jer dio tebe je pun samopouzdanja a dio nije.

Svatko od nas je ,vjerojatno ,u djetinjstvu i mladosti doživio rečenice poput “Tko će te takvu htjeti/ pogledaj se kakva si/ misliš da si najpametnija/ nisi zaslužila drugo nego batine/na šta to ličiš/svi samo tebe čekaju”.

Kad smo se obukli nekako kako se našem odgajatelju nije svidjelo, kad smo kao mali drečali i plakali jer nešto nismo dobili, kad smo napravili neki dječji nestašluk bilo slučajno ili namjerno.

Na svakog od nas je neka odrasla osoba ostavila najutjecajniji odgoj s kojim smo stvorili negativnu sliku o sebi, narušili si samopouzdanje, usvojili kompleks manje vrijednosti i da s nama nešto nije u redu i da ne zaslužujemo biti dio ove obitelji.

Kod nekog je taj dominantni odgoj bio otac, kod nekog majka, kod nekog baka/djed, očuh/maćeha, učitelj/ica,….

I sama sam imala loše mišljenje o sebi i nisko samopouzdanje iznutra, iako se na van to ništa nije vidjelo. Ljudi su mislili za mene da imam gard, da imam stav, da imam samopouzdanje.

Nisu znali da sam s godinama naučila stvoriti oklop oko svog nježnog srca da ne bude ranjeno. Nisu znali da sam od straha da me srce više ne boli, predstavila svijetu lažnu sliku o sebi kao netko tko zrači samopouzdanjem.

Da, imala sam gard. Gard je engleska riječ za stražu. Stražu sam postavila ispred svog srca.

Moj dominantni odgajatelj na temu narušenog samopouzdanja je bila moja baka. Mamina mama. Čak i u mojoj odrasloj dobi je uvijek imala nepozvane komentare i mišljenje o meni osobno, mom izgledu, mom životu, mom poslu, mom ljubavnom životu. Što god sam napravila, nikad nije bilo dobro. Ako sam smršavila, sad sam blijeda. Ako sam se udebljala, komentirala je kako imam rit ko Velebit. Uvijek nešto. Nikad ništa lijepo. Nikad pohvale. Još i dan danas mi pohvale ništa ne znače kad napravim nešto dobro. Jer sam već od mala stvorila način razmišljanja da i sama znam kad nešto nisam dobro napravila. A to što sam dobro napravila, pa tako se i podrazumijeva.

No, zahvalna sam što sam imala jak Ego. Zahvalna sam Bogu što mi je dao jaku glavu pa sam uspjela stvoriti otpore, inate, prkose i što mi je dao znanje da zaštitim samu sebe, da ostanem vjerna sebi.

Iako sam jecala iznutra. Srce je boljelo. Duša je patila. Godinama.

Dala sam prostora samokritičaru i stvorila sam duuuboke korijene mišljenju o sebi da me nitko ne voli i da sam crna ovca.

Kad sam krenula u svjestan i ciljan rad na sebi, čula sam da trebam oprostiti. Kažem svjestan i ciljan zato što sam i ja godinama nešto čituckala, tu i tamo slušala podcastove, dokumentarce. Ali, sad sam se baš htjela osjećati drugačije. To je bilo nakon rastave. Nisam znala što mi je, nisam ništa znala definirati što želim promijeniti. Samo sam znala da želim nešto drugo. Nešto skroz drugačije. Drugačiji osjećaj. To je bio cilj. Nije bila samo želja da se osjećam drugačije. Bio je CILJ. A za ostvarenje cilja je potrebno nešto raditi. Ne nešto. Puno toga.

Svi moji mentori, edukatori, coachevi su pričali kako je oprost važan.

U početku nisam  htjela oprostiti, pa zato nisam ni mogla. Ego je bio jako jak. No, moji Učitelji su bili jači. A i moje unutarnje biće je počelo navijati za oprost. U smislu, ajde daj, nemaš što izgubiti.

Nisam htjela opraštati, jer sam mislila da ću joj morati reći u lice da joj opraštam.

Ali, saznala sam i druge načine oprosta. Pročitala sam knjigu od Jampolskog „Opraštanje kao najveći iscjelitelj“ te pisala brojna pisma ljudima kojima sam zamjerala.

Trajalo je i trajalo.

I trajalo i trajalo.

I trajalo.

I trajalo….

Jesu, pomogle su mi rečenice da je radila najbolje što je znala, da nije znala dati konstruktivnu kritiku od koje bih mogla nešto poboljšati kod sebe, da je i sama odgajana u kritikama pa je tako i ona odgajala, da sve to radi jer ima najbolju namjeru.

Sve su to rečenice , koje su Učitelji rekli nek si ponavljam. I jesam. Slušala sam ih.

A to preporučam i vama.

Jer, opraštanje je Proces. Njime se treba baviti svaki dan 3 do 6 mjeseci i tek onda se mogu očekivati rezultati.

Ali, nije dovoljno samo ponavljati te afirmacije kao papagaj. Treba ih doista osjetiti. Proživjeti cijelim bićem. Doista integrirati u život. Od samog pohađanja edukacija nema puno napretka. Treba odraditi one tehnike , koje edukatori preporučuju. Ako si u ovom tekstu pročitala da je korisno napisati pismo osobi kojoj zamjeraš, onda to napravi. U suprotnom, ostat će ti i dalje zamjeranje.

Nije lako oprostiti. Bude teških trenutaka. Pomaže da pored svih tehnika bude uz tebe i osoba od podrške. Profesionalna i neutralna osoba je bitan sastojak da se Proces i tehnike odrade kako treba i do kraja. Ma koliko god vremena trebalo.

Svi nekako teoretski i misaono znamo da je oprost važan. I često srećemo ljude, koji kažu da su oprostili. No, osjeća se da nisu. Osjeća se energija tereta. Osjeća se tuga u očima. Osjeća se ljutnja u tonu na spomen osobe kojoj se zamjera. Mali tikovi na licu, kako se proguta knedla, na sekundu spušten kut usana,…. Osjeti se to…

Kad  istinski i  srcem razumiješ da je zamjeranje samo okov i teret za tvoju dušu, tad ćeš tražiti načine da oprostiš i ono što si mislila da si već oprostila i da ne možeš oprostiti.

S vremenom ćeš osjetiti olakšanje. Osjetit ćeš kako ti je pao kamen sa srca.

Zamjeranje bilo čega bilo kome je kao da zamjeraš samoj sebi zato što zamjeraš drugima.

Usput sam učila i o odgajanju djece. Na toj edukaciji sam bila u više uloga : u ulozi roditelja, u ulozi djeteta.

Naučila sam i razumjela da kad smo ljuti, da je u pozadini ljutnje tuga, jer neka naša potreba nije zadovoljena. Možda potreba za ljubavi, slobodom, značajem ili neka druga. Isto kao što odrasli imamo pravo biti ljuti, tako i djeca imaju pravo biti ljuta.

Saznala sam ,isto tako, da u svakome od nas još uvijek živi naše unutarnje dijete – bez obzira na to koliko godina imamo.

I tako sam na ljude na koje se naljutim ili kojima sam zamjerala, počela gledati da imaju u sebi dio svog nezacijeljenog djeteta, punog rana i  to mi je znatno pomoglo da oprostim.

Pomoglo mi je i da na ljude , koji me napadaju, počnem gledati očima ljubavi. Da počnem suosjećati s njihovom patnjom. Da, ne daje im pravo da se ružno ponašaju prema meni, pa sam morala i učiti postavljanje zdravih granica na način da nikog ne povrijedim. Barem ne namjerno. I da ne izbije svađa.

Ti, draga čitateljice, koja si se susrela s ovim tekstom, vjerujem da ti je sad jasnije da je ključno za tvoje samopouzdanje i utišavanje negativnog govora prema sebi, za ljubav prema sebi, da tvoje unutarnje dijete preda vladavinu tvog života u tvoje ruke. Jer, ne čitaš ovo slučajno.

Vjerujem da ti je sad jasno da je vrijeme da se kao odrasla žena prestaneš ponašati kao dijete. U smislu, da prestaneš zamjerati kao kad si bila dijete. I da naučiš nositi se sa emocija. Da naučiš voditi kvalitetne razgovore sama sa sobom. Da naučiš utišati svog samosabotera.

Da se prestaneš svađati i boriti iz straha da tvoje srce ne bude povrijeđeno.

Da se prestaneš povlačiti iz straha da tvoje srce ne bude povrijeđeno.

Vjerujem da ti je sad blisko da ćeš radom na sebi sama sebi postati najbolji Roditelj. Da postaneš sama sebi onakav Roditelj, kakvog si oduvijek priželjkivala.

Vrijeme je da počneš govoriti sebi riječi pune ljubavi, zar ne?

Vrijeme je da počneš sebi davati vremena za odmor i uživanje, zar ne?

Vrijeme je da počneš sebi ugađati, moliti za pomoć kad ti treba, zar ne?

Vrijeme je da počneš govoriti NE kad zaista nešto ne želiš, zar ne?

Vrijeme je da počneš čuti i osjetiti sebe, zar ne?

Vrijeme je da počneš vjerovati svom biću što ti poručuje i tako čuješ svoju intuiciju, zar ne?

Ako ne kreneš, mogla bi godinama ostati u ovim osjećajima  u kojima si sad. Moglo bi se dogoditi da ostaneš zaglavljena i nikad ne daš sebi ono što ti treba. Moglo bi se desiti da ostaneš zaglavljena u raznim strahovima ili okrivljavanjima sebe, misleći da je to vjerojatno tvoja sudbina, da je to jače od tebe, da tebi  nema pomoći, da je život valjda takav kakav je.

Kad kreneš s Radom na sebi, predanom i ciljanom, bit će to nešto najljepše što će ti se dogoditi. Upoznat ćeš što je to lakoća života i istinska sreća iznutra.

Upoznat ćeš PRAVU LJUBAV.

____________

Tekst napisala:

Andreja Marčec. Poduzetnica od 2014.g. Po formalnom obrazovanju Viši ekonomist za unutarnju i vanjsku trgovinu.

Sa svojih 38 g. počela je 4 godišnji studij znanosti Neurolingvističko programiranje na prestižnom NLP Institutu kod Slavice Squire gdje je završila i Coaching akademiju. Svoj put svog rada na sebi, počela je potpisivanjem poslovne suradnje sa Smiljanom Morijem u širenju misije o financijskoj pismenosti na Balkanu i prodaji polica osiguranja i štednje za mirovinu, što radi i danas. Tad je kroz coaching proces saznala da želi zarađivati pasivne prihode, jer u dubini duše želi postati majka, a pasivni prihodi će joj donijeti vremena da bude sa svojim djetetom. Ta želja njenog srca postala je cilj i ostvario se početkom 2023.g. Međutim, završio je rođenjem Bebe anđela Mile Lejle.

Andreja za sebe kaže da je tim događajem spoznala što je prava ljubav. Osjeća se majkom. I bez obzira na tragediju koju je doživjela, vjeruje u lijepo, u čuda, i živi sretan život.

Pomaže ženama kroz individualne coaching sesije i edukativne radionice da imaju više novca u životu, da žive svoj život po svojim pravilima sa što manje stresa.