Roditeljstvo i logoterapija

Roditeljstvo i logoterapija

Svaki roditelj želi odgojiti zadovoljno, sretno, uspješno dijete koje će izrasti u zrelu i odgovornu osobu. Željeli bi da već kao dijete a naročito kao odrasla osoba ima pozitivan stav prema sebi, drugim ljudima kao i svijetu oko sebe a također da ima više samopouzdanja i vjere u sebe. Dijete koje bi uspjeli tako odgojiti manje je sklono razviti problematično ponašanje kao i mentalne zdravstvene probleme u svom kasnijem životu kao primjerice depresiju, anksioznost, agresiju itd. Postoji li neki recept za to? Naravno da ne, jer svaka je osoba jedinstvena i neponovljiva pa tako i svako dijete, te će zahtijevati od roditelja angažman i trud kao i potpuno subjektivan i jedinstven pristup u svemu pa tako i u odgoju. Ipak možda bi mogli izdvojiti nekoliko točaka.

Vrlo je važno izgraditi emocionalnu povezanost između roditelja i djece. Najvažnije je pružiti dovoljno ljubavi, pažnje, podrške kako bi se djeca osjećala sigurno, prihvaćeno, voljeno.  Kao drugo treba raditi na tome da se razvije samopoštovanje kod djeteta. To je vrlo važna karika u emocionalnom i mentalnom zdravlju za cijeli život. Upravo oni odrasli koji dolaze po pomoć u psihološka savjetovališta imaju najčešće vrlo niski stupanja samopoštovanja a ponekad i nikakav. To se može postići i tako da se prati djetetovo ponašanje te da ga se pohvali i nagradi za svako dobro ponašanje i dobro učinjenu stvar, izvršenje zadatka ali i kada neki rezultati izostanu a dijete se trudilo svakako treba pohvaliti njegov uložen trud. Treba pomoći djetetu da postigne uspjeh u nečemu što voli i želi jer tako pomažemo da se dijete osjeća zadovoljno i također pojačava samopoštovanje. Jasno i često treba pokazivati djetetu da je važno, da se njegovo mišljenje cijeni. Treba ga naučiti da se nosi sa neuspjesima i ohrabriti ga da ne odustaje nego da proba iznova učiniti to u čemu nije odmah uspio.

Idući važan zadatak roditelja bio bi da nauče dijete prepoznavati svoje emocije kao što su sreća, tuga, bijes, strah itd., te da znaju izraziti svoje emocije. Od roditelja se očekuje da emocije djeteta  prihvate bez prosuđivanja i osuđivanja jer je to jedini način da se osoba osjeća prihvaćeno i voljeno i razvija u njemu osjećaj da ga se razumije. Također mislim da je vrlo važno u današnja zahtjevna i često stresna vremena prepuna obveza i raznih zadatak, naučiti svoje dijete što ranije nekim jednostavnim tehnikama opuštanja kao i pravilnom disanju primjerice disanju. Kad je dijete uznemireno to bi mu moglo biti od velike pomoći kao što je to i nama odraslima. Daljnji zadatak je razvijati empatiju kod djeteta koja je važna osobina i koja pomaže u razvijanju moralnih vrijednosti i suosjećanja s drugima. Roditelji to mogu učiniti tako da uče kako prepoznati osjećaje drugih ljudi, tako da razgovaraju s djetetom o tome da drugi ljudi mogu imati različite poglede na stvari te da je dobro sve to razumjeti i prihvatiti.

I opet je najvažnije sve ovo pokazati vlastitim primjerom jer djeca uče od svojih roditelja. Treba ih učiti pomagati drugima u zajednici, razredu, školi, susjedstvu, obitelji itd. Ovdje dolazimo i do učenja socijalnih vještina kod djeteta. Treba ga uključiti u razgovore, u različite aktivnosti i kontakte, te suradnju sa drugim osobama. Tako će biti sposobnija razvijati prijateljstva, surađivati te uspješnije rješavati moguće konflikte na pozitivan način.

Ne manje važno u odgoju djece je naučiti ih njihovom odnosu s Bogom jer vjera pruža osjećaj smisla u životu i pruža motivaciju za postizanje ciljeva, pomaže u formiranju moralnih vrijednosti, i sl. Ovdje je naročito važan osobni primjer koji pružamo djetetu.

Također je važno kakav je odnos roditelja. Jer ukoliko među roditeljima vlada dobar odnos sve se može i spontano naučiti promatrajući svoje roditelje i slijedeći njihove primjere. Roditelji bi trebali pružati djetetu model dobrog odnosa koji daje sigurnost, te pozitivno djeluje u svim aspektima na razvoj djeteta i na njegovo mentalno zdravlje.

Ranije sam i više puta spomenula da roditelji trebaju raditi na sebi, prvo trebaju oni biti zreli, odgovorni i cjelovite osobnosti ili bar truditi se da takvi budu kao osobe a onda neće biti većih poteškoća da odgajaju svoju djecu u dobrom pravcu.

Unatoč svom uloženom trudu znamo iz vlastitih iskustava da su česte situacije kada se dijete ne ponaša primjereno, ne sluša roditelje, pokazuje određenu pobunu i jednostavno ne želi čuti šta roditelj traži od njega.

Šta učiniti u takvoj situaciji? Najčešća praksa je kazna. No, dali je to baš i najbolji način u odgoju djeteta. Kazna je kratkotrajna i ona je namijenjena brzom zaustavljanju nekog neželjenog ponašanja. Određena kazna može imati brzi efekt i može dovesti do promjene u ponašanju ili do poslušnosti. Kazne kontroliraju djecu privremeno, brze su i efikasne, ali na kratke staze. Kod kazne imamo primjerice nešto poput „Nisi izvršio svoje obaveze i ja ću ti oduzeti mobitel i time te poniziti pred prijateljima“ ili npr. „ti si povrijedio mene pa ću i ja povrijediti tebe“ dat ću djetetu kaznu za koju znam da će ga boljeti i prouzročiti fizičku ili emocionalnu bol. Na takav način odgoja može se dogoditi odgovor to jest želja djeteta za osvetom, pa i mržnja, bijes i slična agresivna ponašanja. Znači dugoročno gledano može se desiti da kazne stvaraju još veće probleme. Zato mislim da bi trebalo odustati od ovog modela odgoja ili ga primjenjivati što manje i rjeđe.

Bolje je primijeniti tzv. strategiju „posljedice“. Ova metoda odgoja koja uključuje posljedice uključuje da dijete treba nadoknaditi prouzročenu štetu, treba popraviti sve što je oštetilo.

Šteta može biti materijalna ali i emocionalna kada treba moralno nadoknaditi štetu. Treba puno razgovarati sa djetetom o tome kako se može nadoknaditi nastala emocionalna šteta. Primjerice dijete je svojim ponašanjem povrijedilo neku drugu osobu. Treba u razgovoru pokazati i objasniti djetetu kako se ta druga osoba osjeća te što bi dijete moglo učiniti da to ispravi.

Na taj način kao roditelji pomažemo djeci da nauče misliti o svojim postupcima, te o posljedicama koje njihovo ponašanje može prouzročiti. To je također jedna od metoda ili vrsta postavljanja granica u djetetovom ponašanju.

U slučaju da se ne može pružiti djetetu zadovoljavajući model kao što je dobar roditeljski odnos u obitelji ili dijete čak doživi traumu u svom djetinjstvu tada bi svakako bilo dobro i poželjno da mu se pruži velika sigurnost i podrška prvenstveno pružajući djetetu čvrstu strukturu i rutinu u danu. Također ako je nužno treba potražiti pomoć stručnjaka za dijete ali i za sebe kako bismo bili dobra podrška, oslonac i putokaz na putu odgoja i odrastanja svoga djeteta.

dr.sc. Jadranka Ažić, logoterapeut

Rijeka, 21.05.2023.