Jeste li se ikada našli u situaciji gdje ste postigli nešto značajno, ali ste unatoč tome pomislili: “Samo sam imao/la sreće”? Ili možda: “Sigurno će uskoro svi shvatiti da nemam pojma što radim”? ili „Što ja imam drugima govorit kako to da rade“ . Na edukacijama za prezentacijske vještine, ovo je često kamen spoticanja, kako je neminovno da bi nešto prezentirali moramo vjerovati u taj sadržaj i u nas kao stručnjake u tom području. Pa se povlače ova i slična pitanja.
Ja sam trenutno u ovoj zamci s obzirom da sam na početcima kretanja u samostalne vode i često moj mozak „pomaže“ tako da kaže ko si ti da soliš drugima pamet?!
Prvo bi trebala mozgu reći, hvala lijepa nisi od pomoći ili ne soli ti meni pamet, ali nekad jednostavno s ovakvim i sličnim mislima krenemo u krug i vrtimo se kao pas koji sebi hvata rep.
Međutim, treba stat na loptu i osvijestiti kako je zapravo nesigurnost u početcima prirodna i normalna, ako tek krećemo u nešto normalno je da smo nesigurni i da nam treba vremena da ostvarimo čvrst temelj, na kojem ćemo dalje gradit svoju kuću. I kad promislim na taj način i kad sam kretala na trenutnom poslu moja uzlazna putanja bila je prilično brza, a ja prilično mlada, i nije sad da vam govorim to da se hvalim s mojim uspjesima, već shvaćam da mi je i ovdje trebalo neko vrijeme da izgradim svoj temelj.
E sad kad nesigurnost postaje imposter sindrom?
· Objektivno ste uspješni već neko vrijeme na tom području, ali se i dalje osjećate kao prevarant.
· Uspjehe pripisujete sreći, dobrom timingu, pomoći drugih, a ne vlastitim sposobnostima ili trudu.
· Predajete se perfekcionizmu pa na kraju ne napravite ništa.
· Često se prepuštate negativnim mislima.
· Na komplimente odgovarate sa to je ništa ili , ali…
· Stalno tražite odobravanje drugih.